Ovo što sad nazivaju pomirenjem kad se političke elite dogovaraju i slikaju na tom mjestu, to znači politikantstko manipulisanje ljudima koji su bili tamo, upozorava Ljubomirka Kovačević.
Kotor – Perfomansom “Pamtimo logor Morinj” danas, 3. oktobra u voltu na Vratima od Mora aktivistkinje Centra za žensko i mirovno obrazovanje “Anima“ su 15. godinu zaredom potsjetile na ljude koji su bili zatvoreni u Logoru Morinj. Ukazale su na neophodnost ispravnog spomen-obilježja radi uvažavanja žrtava, ali i radi osvješćivanja građana i mladih pokoljenja da se takvi logori u njihovo ime više ne ponove.
Od 2008. godine svakog 3. oktobra „Anima“ obilježava dan formiranja Logora Morinj sa istim zahtjevom -da se uvaže žrtve, da lokalna vlast prizna da je zločin napravljen na teritoriji Opštine Kotor i da se to mjesto adekvatno obilježi, sa izmjenama teksta na spomen ploči, koja je trenutno postavljena, a do koje šira javnost nema pristupa.








Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji (REKOM) izazvala je znatnu pažnju domaće i inostrane javnosti. Među raznim inicijativama za utvrđivanje istine i ostvarivanje pravde, inicijativa za osnivanje REKOM-a istakla se svojom originalnošću i održivošću.



Za zločin u Škabrnji pred sudom u Hagu osuđeni su nekadašnji visoki funkcioneri Republike Srpske Krajine – Milan Martić i Milan Babić. A da je JNA unapred isplanirala napad potvrđuje zapis u dnevniku osuđenika za najteže ratne zločine, u to vreme načelnika štaba Kninskog korpusa Ratka Mladića, koji je za 17. novembar 1991. napisao: “U borbi odraditi, kvalitetno očistiti rejon Nadin–Škabrnja, ako treba, dva dana neka se radi”, a zatim navodi da je potrebno da se “to zbriše”. Ovaj zločin je bio deo haške optužnice Slobodanu Miloševiću, kao i šefovima Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću pred Međunarodnim sudom u Hagu. Milošević je umro pre presude, a za Stanišića i Simatovića nije bilo dovoljno dokaza
Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema jednom izvještaju 5. bojne Vojne policije HVO-a, koja je nadzirala logor, 5. avgusta 1993. u Dretelju je bilo zatočeno više od 2.500 ljudi.